NaDa CeZnjA i jos ponesto.....

Vidi prethodnu temu Vidi sljedeću temu Go down

NaDa CeZnjA i jos ponesto.....

Komentar by @nela on Mon Jan 05, 2009 11:41 pm

NADA
"Pozdravljam te, Nado, ti što izdaleka stižeš,
što plaviš pjesmom svojom tužna lica.
Ti što daješ nova krila starim snovima,
ti što dušu ispunjavaš bijelim opsjenama.

Pozdravljam te, Nado. Iskovat ćeš snove
u onim ispraznim turobnim životima
u kojima je moguće pobjeglo iz vedre budućnosti,
u onima što krvare još svježe rane.

Tvojim božanskim zamahom nestat će boli,
čija sramežljiva jata ptica nemaju gnijezdo,
a zora blistava, predivnih boja,
izvjestit će dušu da je ljubav stigla."
Neruda
**************************************************************

Zar bi dozvolio da nas bilo sto razdvoji, zar ne bi bio grijeh sve srusiti, zar iz dvije patnje nije moguce srecu izroditi, onako kako smo to znali nekad, dok oboje nismo poklekli pod tezinom
života. Cekam te na onoj istoj stazi srece, na kojoj je nekad tvoj osmijeh moje oci caklio, tvoje srce mojim srcem gospodarilo i gdje smo svoje snove zajedno snili i jedno drugom srecu podarili. Ja te cekam, da prekoracis tu liniju koja je tanka i mala, ali koja nas i te kako razdvaja. Nedostajes mi,ali ti saljem svoju snagu i ljubav, cekam te jer znam da ces sigurno doci.
***************************************************************************************************************************
Ne dopusti da tobom vlada zima, hladna i ledom okovana........... to boli više nego sva izranjenost koju dobivamo otvaranjem prema proljeću, prema suncu, prema ljubavi, napokon, prema životu! jednom sam rekla- nitko me ne može povrijediti više nego to mogu ja sama! kako!? nedopuštanjem da rane zacijele...... a to je prirodno, kao što se Zemlja okreće oko Sunca pa nakon zime dođe proljeće!!!!
******************************************************************************************************
I kada zatvorimo vrata prošlosti...u životu bar nekada malo ponovno pokucamo na njih..bar ponekad da se prisjetimo..htjeli mi to ili ne...sve je to život..
Kad proslosti zatvoris vrata onda ih otvoris buducnosti...Ali nemoj ih zakljucati, jer " Svaka buducnost se gradi na proslosti.
*********************************************************************************************************************
Da suzom mozes obrisati bol...mozda je vise nebi postojalo. Da u toj velicini iskaza ljubavi i patnje ne postoji neko ljepse sutra , ne mogu ipak vjerovati. Jer osmijeh ce ponovo doci na lice ...samo vrijeme...vrijeme...to mi treba......
************************************************************************
Tisine su trenuci u koje uvijek bjezimo kad smo povrijedjeni, kad smo puni tuge i bola, kad nas zivot na razmisljanja tjera. A bilo bi bolje kriknuti, pa sav jad iz sebe osloboditi i zivot gledati na neki drugi, veseliji nacin. Ali, nije to odlika emotivaca, oni upravo ovako, kao ja svoj bol boluju i nikome ga ne kazuju. Makar ta bol bila i sasvim mala, sitna i ticala se nekog drugog, ali je ponekad jednako prozivljavamo i dozivljavamo kao da je nasa.Zatvoreni u sebe i svoje vlastito JA, mislimo kako ce onaj netko sto je vjecno uz nas, manje boli dozivjeti, kako cemo ga sacuvati od svojih stresova i problema, a ponekad je efekat sasvim drugaciji, suprotan. I sama sam se pocela uciti da sutim i prepustam se tisini, kad najvise boli. Tisina stvara ponekad daleko vece odjeke. Takav je zivot i na njega se moramo kao takvog nauciti...cas daje, cas uzima, cas je prijatelj, cas neprijatelj.
****************************************************************************************
ne mogu reći da nešto mrzim...jer sama pomisao na mržnju truje mi dušu i kida me........jer...vrlo je malo pravih i iskrenih prijatelja, život prečesto razočara...ali ne na tvoju ili moju žalost...na njihovu....kada životni put odnese u drugom smjeru pravog prijatelja sa kojim dijeliš ono sve dobro ono sve loše...ostaje velika praznina koju ne može nadopuniti nitko nikada....možda će tu naići netko drugi...neka nova će se priča razviti....a možda je ponekad baš to potrebno...netko ti je potreban u neko vrijeme...i onda ode...dođu drugi...ne znam...razmišljam o svemu...tako jednostavno je to napisati a tako duboko... par riječi da tek na tren nademo malu utjehu....
"Ljudi, kao i otoci,
samo naizgled neovisni, sami sebi dovoljni,
ponekad sretni ponekad tužni,
a često usamljeni,
no ipak međusobno ovisni,
međusobno povezani zajedničkim temeljma u nerazdvojnu cjelinu.
Temeljima golim okom nevidljivima,
temeljima što se kriju ispod površine materijalne stvarnosti, materijalnog očitovanja.

I kad je netko sretan i smije se
i kad je netko tužan i plače,
njegovi osjećaji vibriraju eterom i djeluju na sve ljude širom planeta,
djeluju na cijeli svemir.
***************************************************************
Nemoj ni traziti nacin da da izbrises tu unutrasnju utvaru u sebi, jer ona je tu da bi te potakla na borbu i razmisljanje, a nestaje onog trenutka kad doneses Odluku i krenes naprijed. Na zalost mi je stvaramo, ali i unistavamo, a to vrijeme izmedju te dvije krajnosti, mori nas i muci.Osvrni se i pogledaj oko sebe, zivot je jedan i ljudi ga zive onako kako smatraju da je najbolje, pri tome cineci i greske, ali i dobre stvari. Ali mi smo ipak drustvena bica, sto znaci da moramo imati prijatelje i odrediti trenutak kad im nesto mozemo i zelimo reci.Povlaceci se u sebe i ostavljajuci previse emocija u sebi, unistavamo samo sebe, a u drugima stvaramo osjecaj nepovjerenja.
"Ljudi su poput rijeka: voda je u svima jednaka i uvijek ista, ali svaka je rijeka cas uska, cas brza, cas siroka, cas tiha, cas hladna, cas mutna, cas topla. Tako je i s ljudima. Svaki covjek nosi u sebi zametke svih ljudskih osobina i pokazuje ponekad jedne, ponekad druge, a cesto uopce nije nalik na sebe, ali ipak ostaje jedinstven i svoj." (Tolstoj).
*****************************************************************************************************************
Svi mi imamo neke mjesece i godisnja doba koja ne volimo, jer nas podsjecaju na neuspijehe, tuge, bol. Ali ih ne mozemo preskociti, nego se jacamo, suocavajuci se s njima. I sjecanja imamo, ali nije dobro kad nas hrane i podgrijavaju, od sjecanja se ne zivi. Proslosti kad jednom zatvorimo vrata, pa makar i lijepe trenutke imala, ne smijemo dozvoliti pristup u sadasnjost, a pogotovo u razmisljanja o buducnosti. Iako i sama znam da je "sjecanje jedini raj iz kojeg nikad ne mozemo biti prognani", da nam sjecanja nitko ne moze ukrasti i oduzeti, ucim se da ih svrstavam u proslost koja se nikad nece i ne moze vratiti. A i ne bi bilo dobro da se vrati, jer bi mozda dozivjeli razocaranje kad bi shvatili da se i ta ljepota iz sjecanja ruznije prikazuje u stvarnosti.
***********************************************************************************************************
Radost i tužni trenuci su jednako život. Na svakom nebu ima oblaka. Život je bujna pustolovina s Bogom i ljudima u svijetu svjetla i tame. Ako čovjek ne pati, onda ni ne živi. Patnja je ta koja mi daje osjećaj da postojim. Najljepše su stvari u životu badava darovane, ali mi ne uživamo u njima. I radost i bol samo te produbljuju. Proces i stalnost - to si ti. Nije važno što od života očekujemo nego je važno što od nas očekuje život. Važno je da se ne okrećeš natrag, nego da uvijek gledaš naprijed i kažeš: "sad ću ovako". Prošlost ti ne može donijeti ništa, ali budućnost je tvoja, pred tobom stoji.... otvori oči ... Duhovna sloboda koju ti nitko ne može oduzeti, daje ti mogućnost da svoj život smisleno formiraš!
*******************************************************************************************************
Kad nas dodirnu neke tisine, tuge, nevjerice, kad pomislimo da smo i ovaj put pogrijesili, pojavi se onaj tracak sunca na nebu, ono svjetlo na kraju tunela i shvatimo da nam je upravo to sto imamo sudjeno, a proslost gubi snagu i moc nad svim. Moramo dozvoliti toj snazi osjecaja i sadasnjosti da dominira, moramo vjerovati u sebe i drage ljude, trebamo razumjeti da osim nas i drugi imaju svoje "zute minute" i da nam povratak u proslost moze samo oduzeti snagu, a nista nam nece niti dati niti nadoknaditi. Ponekad se pitam jesmo li dovoljno hrabri da se nekaznjeno mozemo osvrnuti u proslost i pogledati sirom otvorenih ociju ono sto smo ostavili iza sebe. Vrijeme je neumoljivo, ali je proslost i povratak u nju poguban.
"Odlucite se da zaboravite proslost. Pokopajte je, jer ona cesto od buducnosti zahtijeva cijenu koja ponizuje. Veci dio ljudskih nevolja proizlazi iz tog povlacenja proslosti za sobom, iz nespremnosti da se ona ostavi sva...Moj vam je savjet da radite i da se nadate."
(James Hanley - "Kraj i pocetak".
**************************************************
avatar
@nela

Broj komentara : 112
Join date : 2008-10-08

Vidi profil korisnika

Na vrh Go down

Vidi prethodnu temu Vidi sljedeću temu Na vrh


 
Permissions in this forum:
Ne možete odgovoriti na teme ili komentare u ovom forumu